Film pojednostavljeno, prati dva najveća svetska zagađivača globalnom emisijom ugljen dioksida Kinu i Sad i pokušaje pojedinaca da uvođenjem koriščenja solarne energije stvari promene, koristeći kao argument sve benefite takve zamene, pa čak i nova radna mesta koje bi ekspoatacija sunčeve energije otvorila. Jer uvek je o profitu reč, pa čak kada je i o spasu planete od globalnog zagađenja i zagrevanja.
Hoću da kažem da se stvari menjaju svakodnevno i da je borba za bolji život Zemlje imperativ mnogih. Tragom filma, koji je uzbudljiv na jedan istraživački i dokumentaristički način, stigla sam do još svežije priče. Pre samo par dana u Meksiko Citiju je završen 6 samit C40. C40 je klimatska liderska grupa, koja sada, u svojoj 10. godini, povezuje više od 80 od najvećih gradova na svetu, što predstavlja više od 600 miliona ljudi i jednu četvrtinu globalne ekonomije. C40 je fokusirana na borbi protiv klimatskih promena i neguje urbanu akciju koja smanjuje emisiju gasova staklene bašte i klimatske rizike, dok radi na povećanju zdravlja, blagostanju i ekonomskim mogućnostima svojih građana, jer gradovi su mesta gde se budućnost dešava prvo. U skladu sa ciljevima C40 čak četiri grada uvode novu strategiju. Meksiko se pridružio Parizu, Madridu i Atini koji su se obavezali da će do 2025. godine na svojim ulicama zabraniti vozila s dizel-motorima.(izvor Beta-AP 2.12.2016.)
“U saopštenju sa samita se navodi da će se odlukom o zabrani vozila s dizel-motorima smanjiti zagadjenje vazduha, te i zdravstveni problemi stanovništva.Ti gradovi će time moći da lakše ispune svoje ciljeve za smanjenje zagadjenja; dovodi do zagrevanja klime.U saopštenju nema pojedinosti o merama planiranim za ispunjenje tako ambicioznog cilja, a pominju se podsticaji za upotrebu alternativnih vozila, pešačenje i korišćenje bicikla kao gradskog prevoznog sredstva.”
Krećem ka lokalnom.
U Danasu, od 25. novembra 2016. glavni gradski urbanista Milutin Folić najavljuje u naredne dve godine 120 kilometara novih biciklističkih staza u Beogradu:” Ako ovi planovi zažive, za nešto više od 12 meseci biciklisti će sa uživanjem moći da krstare Savskom, Nemanjinom, Kneza Miloša, Ustaničkom, Cara Dušana, Kalemegdanom, Slanačkim putem… U uličicama koje povezuju ove velike saobraćajnice, brzina kretanja automobila biće ograničena na 30 kilometara na čas, kako bi i tamo biciklisti bili bezbedni.
Ovakvu stazu već je dobio potez dug deset kilometara, od Autokomande do Banjice i od Banjice do Topčidera, a slična veza trenutno se radi između Brankovog mosta i Pop Lukine i Brankove ulice.” Strategija grada je da prioritet dobiju pešaci i biciklisti, a tek onda javni prevoz i automobili. U planu je i spuštanje ivičnjaka pešačkih prelaza 120 stajališta za biciklove, 150 stanica za javne biciklove. U uličicama koje povezuju velike saobraćajnice, brzina kretanja automobila biće ograničena na 30 kilometara na čas.Takođe, u planu su i posebne ulice za bicikliste ili zatvaranje saobraćajnica za automobile u određenim danima.
Skoro biciklistički raj, ako se planovi ispune, dodala bih.
Ko može biti protiv ovakvog koncepta u trenutku kada veliki svetski gradovi dugoročno planiraju nove strategije?..
Populizam svake grupacije koja samo u automobilskom saobraćaju vidi napredak Beograda. Na Novom Beogradu lokalna vlast traži besplatne parkinge, na primer. Da podsetimo, stimulisanje putovanja na posao kolima odavno nije u interesu velikih gradova, jer automobili konzumiraju najviše prostora, stvaraju gužve i tako umanjuju efikasnost koju su imali početkom automobilske ere. O emisiji izduvnih gasova da i ne govorimo.
Direkcija za građevinsko zemljište i izgradnju, na primer, i dalje, kao čardak ni na nebu ni na zemlji drži biciklističke liftove na Mostu na Adi, što je bila tema i naše, 68. Kritične mase.
fotografija: Bogdan Spasojević 26.11. 2016. Hoće li uskoro?
Bilo je i lepih primera u 2016. 20. septembra je otvoreno 13 lokacija za besplatno parkiranje bicikla. Biciklistička obilaznica oko Beograda na vodi, koliko god usred svakodnevnih radova zaprljana postoji i veoma je frekventna, savski nasip je zvanično biciklistička staza (!?), otvoren je jedan broj novih biciklističkih staza i njihovi delovi.
Sve je otvoreno za kritiku i poboljšanje.
Ono što je činjenica koja se ne može prenebeći je da je u Beogradu sve više biciklista, koji ne voze samo u letnjoj sezoni, rekreativno. Sve je više onih koji menjaju druge vidove prevoza za biciklistički.
Šta dalje?
Kritikovati Sek. za saobraćaj za Savski nasip i ivičnjake, Direkciju za građ. zemljište za liftove, Insistirati na uređenju staze na Zemunskom keju koja postoji, ali nemamo dokaze za istu, na bajpasu kod Dejtonke. Treba govoriti, pisati, snimati filmove o biciklizmu. Treba voziti bicikli svakodnevno, sa onima koje volite, sami ili sa nama, na Kritičnoj masi. 69 je 31. decembra. Tada ću objaviti prevod svečarskog teksta iz neke idealne države u kojoj većina stanovništva vozi samo i isključivo bicikli. Nova godina je vreme za čuda.
Kao prvo,ne mogu da ne primetim da se na kaze “biciklove” vec bicikle! Strasno ko sve sebi dozvoljava da pise…. Kao drugo: apsolutno podrzavam napore biciklista da u ovom gradu nadju “svoje mesto pod Suncem”, ali mi se namece pitanje kako ce
pesaci biti zasticenii od istih tih biciklista koji besomucno voze po setalistima ( pod izgovorom da nemaju svoje staze… ) Ma nemoj!!!
Jeste, to s razdvajanjem jednih od drugih jeste problem jer, nastranu samoživost, “kultura” i “mentalitet”, svi jesu sve više stešnjeni – pošto ih je sve više na istom mestu, u ograničen, zauvek zauzet, kako urbanisti kažu: “potrošen prostor”, nenadoknadiv skoro kao vreme, a za trajanja ljudskog života nenadoknadiv svakako.
Kada je jednom namenjen, izgradjen, upotrebljen, prostor se teško može upotrebiti za nešto drugo, a kada može, do toga se dolazi dugo, tek posle mnogo vremena, a u nekim slučajevima se prostor više nikako ne može upotrebiti za nešto drugo.
Pošto je prostor nedovoljan i za sve čemu je bio namenjen, a još nedovoljniji za šta je i kako je upotrebljen, svi u tom tesnacu traže izlaz, na uštrb drugih, odnosno slabijih.
Delimično rešenje jesu pravila, propisi, ali ni oni nisu svemoćni kada se sudare s prostorom, s fizikom.
Zato treba utvrditi zbog čega nema prostora i šta bi se moglo učiniti – preraspodeliti, opremiti, preseliti, koja se upotreba može smanjiti i po koju cenu, a u interesu koje, a i to po koju cenu.
Tu ima opštih principa, i isprobanih tudjih recepata, ali nema opštevažećih delotvornih rešenja.
Mora se svako takvo mesto sagledati, izmeriti, analizirati, moraju se utvrditi mogućnosti, pripremiti varijante, razmotriti u struci i s javnošću, pre svega onom koja taj prostor koristi, i na osnovu svega toga doneti odluku šta učiniti.
To jeste dugotrajno, složeno, skupo, zahteva iskustva i diplomatije, ali najbolji je način što pokazuju primeri onih koji to tako odavno rade.
Nažalost, ovde se o tome još i ne razmišlja, a odluke se donose “investitorski”, a ne u interesu javnosti, javnog interesa, donose se na brzinu i “odozgo” – nameću se “gotova”, a nedovoljno pripremljena i nedovoljno proučena, nedivoljno izmerena i šire sagledana “rešenja”, bez svestranih studija problema i mogućih varijanti rešenja, bez smislene “vizije”, već obično po nečijem ćefu, namah, a uz nastojanje da se dekoracijom i sitnim ugadjanjem ili privilegijama “zaslade” nekom delu javnosti koji je “važan”, a ponekad i onom koji bi se najviše bunio.
Tu negde je i odgovor na vašu konstataciju o tome zašto biciklisti voze šetalištima.
Biće da na tim mestima nisu adekvatno uredjeni ni opšti saobraćaj, ni saobraćaj bicikala, niti su šetališta adekvatno uredjena.
To jeste ozbiljan problem – kako ukazujete, i njegovom rešavanju se mora pristupiti s podjednakom ozbiljnošću, pažnjom i stručnošću.
Hvala Vesna na komentaru, ispraviću odmah. Što se tiče toga ko piše… Otvorena su Vam vrata. Ako umete, i ako bi se potpisivali punim imenom i prezimenom. Moja biografija je reprezentativna, uzgred. Inače ću prokomentarisati i ostalo, kad stignem (“pešaci biti zaštićeni i od istih tih biciklista koji besomučno voze po šetalištima (pod izgovorom da nemaju svoje staze…)”)
p.s Sad sam tek stigla da pročitam Slobodanov komentar. Nemam šta da dodam. Mi radimo na razvoju biciklističke kulture, a i živimo tako. A to je valjda, jasno.